-Piše: Vojislav Bulatović

Ima li šta teže kod nas, gdje se pojedinac teško spaja s mjestom rada, nego kad neko dobije otkaz, pogotovu ako od tog radnog mjesta zavisi egzistencija porodice ili njeno zasnivanje? Socijalisti su kroz teške i krvave borbe dokazivali da za čovjeka koji se civilizacijskim razvojem našao u gradu (na asfaltu), bez uslova za život, nema drugog puta osim rada. Iz tog zahtjeva je proistekao sav jedan ogromni i nemirni pokret koji je uključivao i projekat podruštvljavanja uslova rada. Mi smo i to isprobali u jednom periodu, ali kad su se sučelile globalne i lokalne sile, kad su one koje zastupaju projekat civilizacijskog razvoja kroz kontrolu materijalnih uslova života od strane organizovane, efikasne i moćne preduzetničke klase, stavile u Evropi tačku na to pitanje našli smo se u tranzicijskoj revoluciji. Žrtve te tranzicije – radnici, masovno izbačeni iz rada i danas traže kao Cankarev sluga Jernej svoje pravo. Na to smo se navikli i pomalo oguglali. Navikli smo se i na stalno „provjetravanje“ radnog procesa u privatnim firmama, u čemu poslodavci obilato koriste „rezervnu armiju“ rada. Tu se, takođe, koristi i blagonaklonost državnih nadzornih organa pa se pravila iskorišćavanja „ljudskih resursa‘‘ ‚,,kreativno” primjenjuju. Mediji, povremeno, stave pod „lupu“ pojedinačne slučajeve ukoliko ocijene da je pozadina nekog otkaza politički motivisana, ili taj otkaz može da ima za posledicu neko ugrožavanje vrijednosti i na njima zasnovanih radnih odnosa i pravila ponašanja. Tako je, nedavno, dobio publicitet i otkaz jednoj učiteljici, koja ovaj posao obavlja preko 30 godina. Istini za volju, prosvjetni radnici, zdravstveni radnici, kao i radnici u javnim institucijama, rjeđe dobijaju otkaz i manje su pod stresom zbog prijetnji otkazom. Čemu onda tolika pažnja medija zbog tog otkaza? Ima li taj otkaz neku veću pravnu i moralnu težinu od drugih? Formalnopravno možda nema, što će se, naravno, sudski utvrditi. Međutim, otkazi učitelju imaju i posebnu vrijednosnu težinu, s obzirom na to da je njegov rad vaspitanje i obrazovanje djece od 6 do 12 godina, kada se lik učitelja, oblikuje u neki lik junaka djetinjstva. Na njemu je kompletna pedagoška odgovornost za razvoj djece tog uzrasta. Iz tih razloga zastupam stav da učitelj (za razliku od ostalih prosvjetnih radnika) mora imati posebnu pedagoško-psihološku, moralnu i, naravno, stručnu spremu da bi obavljao taj posao. Pored rada s djecom u svom odjeljenju, on ima uporedo i sve teži rad s roditeljima, koji više nisu kao u prošlom vijeku jednaki socijalistički građani, već klasirani pojedinci koji nastoje da javnu ustanovu prilagode svojim interesima i potrebama. Taj proces podrivanja javnog u praksi vaspitno-obrazovnog rada je evidentan i o tome su mediji davali svoje istraživačke priloge. Paralelno s tim nastojanjima ide i diferencijacija u dječjim kolektivima (nečemu što je dragocjeno za psihološki razvoj djece i osjećajnost njihove ličnosti). Vršenje pritiska na učitelje i nastavnike da budu tolerantni prema djeci, koja svojim komotnim ponašanjem ne poštuju kolektivna pravila i autoritet nastavnika, predstavlja problem. Eto atmosfere pune stresa za nastavnike koji moraju da tolerišu duple standarde u vaspitno-obrazovnom radu. Vaspitno-obrazovni rad s učenicima je, inače, težak i zahtijeva psihički i moralno stabilne ljude. Iz toga proizilazi da su greške i prekoračenje pravila vjerovatne za one kojima tolerancija nije bolja strana. Ne plediram stav da nastavnici imaju poseban tretman u primjeni mjera odgovornosti, već samo da sistem kažnjavanja i udaljavanja pojedinaca iz procesa uvažava njegov cjelovit lik i doprinos vaspitno-obrazovnom procesu. Učitelji (nastavnici) ne smiju postati mete neodgovornih, bahatih, nevaspitanih maloljetnika i njihovih grupa. Popustljivost (permisivnost) u tom smjeru ima tendenciju da zanemari odgovornost, autoritet vaspitača i princip funkcionisanja kolektiva. U sadašnjim okolnostima jednostrane kampanje za zaštitu prava i sloboda učenika bez paralelnog pedagoškog rada na njihovoj odgovornosti prema nastavnicima, može se dogoditi da nastavnici traže način kako da se zaštite od neposlušnih koji vjerovatno slijede trend agresivnosti u društvu gdje se često bezobzirno osvajaju bolje pozicije. Šta prvenstveno povezuje nastavnika, posebno učitelja i učenika? Svakako, ne suva tehnolika komunikacija obrazovnog procesa! To prvenstvo pripada ljubavi koja se razvija i produbljuje između vaspitača i vaspitanika. Bez tog,,vezivnog tkiva” taj,,zglob” ne može funkcionisati. Ovdje ću se malo pozvati na jednog od mnogih velikana pedagoške misli: Mariju Montesori.,,Djetinja moć da ujedini ljude izvire upravo iz ljubavi... Dijete je jedina tačka u kojoj se stiču osjećanja nježnosti i ljubavi svih nas. Kad god se govori o njemu, čovjekova duša se raznježi... U djetetovoj blizini nepovjerenje iščezava, a mi postajemo nježni i ljubazni. Okupljeni oko djeteta, osjećamo kako se tu, na samom izvoru života, grijemo na njegovu plamenu...” Ovo osjećanje, dakle, mora da prožima vaspitače, roditelje i sve one koji brinu o djeci. Sa zapadne strane ovog materijalizovanog svijeta (socijalistički mislioci su to nazivali postvarenje ili reifikacija) stižu i zabrinjavajuće devijacije: masovna ubistva školske djece, ubistva nastavnika, a vlasti nude umjesto ljubavi oružje za samoodbranu ili policijski nadzor. Šta bi rekla Montesori?! Da citiramo još jednu njenu misao:,,Sloboda se shvata na veoma primitivan način: kao neposredno oslobađanje od represivnih veza, prestanak kažnjavanja i potčinjavanja autoritetu odraslog. Ovakva zamisao slobode očito je negativna: sloboda po ovom stavu znači jedno uklanjanje prisile. Zato je ne jednom dovela do vrlo jednostavne,,reakcije”: neumjerenog oslobađanja impulsa... Dozvoliti djetetu da radi šta hoće onda kada ono u sebi još nije razvilo mogućnosti samokontrole predstavlja izdaju ideje slobode.” Nekako se može postići da djeca i nastavnici poštuju,,saobraćajna pravila” u međusobnim odnosima, ali kako iz toga da proizvedemo saosjećajnu ličnost, koja brine o drugome i želi mu dobro!